concerts

...now browsing by category

 

Ethnoambient Salona finale

Tuesday, June 21st, 2016

Nesto sasvim osobno…

O Ethnoambientu je rijec…

Mislila sam da sam u proteklih mjesec, dva sve “odtugovala” u privatnosti ovog zelenog otoka i onda krenu razgovori s drugima i privatne poruke, sve od ljudi koji su visegodisnji sudionici ili posjetitelji festivala i… shvatim da ce “ciscenje i otpustanje” potrajati jer obavijest o tome da je ovo posljednji EA tek ovih dana dolazi do ljudi… Htjela sam sve ranije obavijestiti i to “prigodnim tekstom”, ali u gotovo dva mjeseca koliko je proslo od odluke da ovo bude posljednji Ethnoambient Salona nisam uspjela napisati suvisao “prigodan” tekst, a da nije ispadao previse… Sve. Too much.

Cesto su mi neki (pri)govorili da sam previse emotivna kad je rijec o EA… da mi je Ethnoambient zamijenio dijete. Mozda. Da sam nerealna / pretjerani idealista. Mozda. Da zivim u svojem svijetu. Slazem se…

Kako god, I am not the only one i zbog toga ovo pisem za ostale idealiste, Livingstone, filozofe, vjecne studente zivota koji su previse “ovakvi” i premalo “onakvi” i rijetkima po mjeri, neumorne istrazivace, zene s previse “muske prodornosti” i muske s previse “zenske suptilnosti”, one kojima su korijeni “naopacke, u nebesima” i koji grade kule u pijesku i u zraku i propituju nauceno i sire granice i postuju i vole Zivot… a s cijim sam se osmjesima susretala na Gradini…

Dragi svi, ovaj devetnaesti ujedno je i posljednji Ethnoambient Salona i zavrsavamo priblizno kako smo i poceli – s glazbenicima iz Hrvatske koji su s nama bili i prvih godina i sa Seckouom koji je na Gradini kao doma. Kruznica…

Mojmir, Goran i ja vec neko vrijeme preispitujemo nase namjere, ideje, zelje i mogucnosti vezane za festival kao i njegovu potrebu za postojanjem u ovom obliku danas.

Mojmir je festival pokrenuo 1998.g. zeleci otvoriti platformu za razvijanje glazbe koju je volio i s kojom je zivio. S obzirom da je on ipak prvo glazbenik i izvodjac i vizionar, trebao mu je netko tko ce;

a) shvatiti i podrzati ideju – Spiro iz Doma kulture “Zvonimir” u Solinu, a zatim i Grad

b) vizije spustiti na zemlju – Goran Cvok ( raspolaganje financijama itd. itd.,)

c) ideje poslagivati u programsku cjelinu i razvijati medjunarodnu poveznicu – “pisalica” ovih redaka koja im se pridruzila 2000.g.

Festival je postao dio naseg zivota i nasa obitelj. Iako sam festival traje samo dva ili tri dana u godini, u nasim zivotima trajao je cijelu godinu.

Goran je pratio natjecaje, ispunjavao formulare, dogovarao tehniku, rjesavao kompleksne jednadzbe raspodjele sredstava – kada i koliko, a pogotovo “kako” kad nekome nesto treba rezervirati ili platiti (od avionskih karata nekoliko mjeseci unaprijed do smjestaja i hrane na dan nastupa). Mojmira smo posljednjih godina pustali na miru koliko god smo mogli, ali na njemu je bila najveca obaveza, ona koja drugima nije toliko vidljiva i opipljiva osim nekoliko dana prije festivala. U mojem programskom dijelu, prijave, prijedlozi, molbe stizale su svaki dan, cijelu godinu. Prvih godina postom, a zatim e-mailovima. I danas u mojem “inbox-u” stoji na stotine neotvorenih poruka iz jednostavnog razloga – raspolozivost vremena. Otvoriti jednu posiljku, bila ona u obliku paketica ili e-maila ne znaci samo procitati napisane recenice vec i poslusati pjesme, otvoriti se svijetu koji se nudi, osjetiti u kakvom je mogucem odnosu s namjerom festivala, srcima publike, s Gradinom… Ako koza na ruci, vratu ili ledjima reagira ide se dalje… Koja im je osnovna poruka? Cime hrane svoje stvaralastvo? Kako ce se taj band uklopiti s onim drugim/a prve ili druge veceri ili cijelog festivala? Mozda je za neku od sljedecih godina? Mozda ih mogu nekom drugom festivalu preporuciti? Ako jesu na nas ove godine, stanu li svi u nas improvizirani backstage na Gradini? Ta i mnostvo slicnih pitanja nastavljala su se i kroz daljnje, dublje upoznavanje umova i srdaca tih glazbenika, kreativaca i njihovih agenata… kroz dopisivanje, telefonske razgovore, poslagivanje datuma i financija. Ili obratno – prvo kroz susret s bendom na koncertima ili na sajmovima tipa Babel Med ili Womex. Ponekad je zatim i slijedilo kontaktiranje managera i organizatora drugih festivala u Europi da se ispita mogucnost suradnji i smanjenja putnih troskova glazbenika itd., itd. Tijekom godina obujam posla se povecavao, ( a i ideje: netko ce se prisjetiti i eko-etno sajma u samim pocecima ; )…) kao i osjecaj odgovornosti, a nase mogucnosti, vremenske i energetske nisu uvijek rasle u skladu s onim sto smo mi mislili da je potrebno za EA.

Neke smo ideje ostavljali, neke transformirali i “ono nesto” vuklo nas je dalje. Kako “to nesto” definirati, a da se ne ode u banalnost ili pretjerane emocije? Tesko. Izrazi “proslavljanje kulturne raznolikosti”, “vjera u opcu dobrobit, radost, ljubav prema zivotu, povezanost nadahnuca, svijest, tolerancija” i sl. vjerojatno zvuce kao cliche za vecinu osim za vas koji ste znali slusati tisinu i osjetiti dubine i koji ste stajali u publici dok se s pozornice sirio zvuk tisucama kilometara udaljenih rijeka i spajao se s Rikom, miris bilja s jos udaljenijih planina stapao se s majcinom dusicom i ruzmarinom podno Kozjaka i Mosora, toplina ljudi i zemlje s udaljenih prostora diljem svijeta sljubljivavala se s kamenom i zemljom na Gradini i sirila oko nas… Nazivi zemalja i kontinenata i starosti kultura spajale su se u jedno. Ljudi koji su ih donosili i prenosili bili su dragulji kojima ste davali svjetlo i toplinu da zasjaje jos jace, da se sire, preoblikuju, prenose dalje i jos vise osvjestavaju ljepotu u razlicitosti. Po onome kako je poslije vecina tih glazbenika i komentirala svoj dozivljaj Gradine i publike – tako su se i oni osjecali…

Koliko god su se situacije u nasim osobnim zivotima mijenjale tijekom godina, trudili smo se da to sama ideja i festival ne osjete.

Medjutim… U posljednje vrijeme Mojmir, Goran i ja poceli smo osjecati (u stvari, razumski dio naseg EA trojca poceo je shvacati – onom emotivnom trebalo je malo duze da prihvati cinjenice ; ) ) da, koliko god se trudili, festivalu vise nismo u stanju osigurati ono sto mislimo da zasluzuje.

Za mene je svih ovih godina EA bio centar svijeta u kakvom zelim zivjeti – u ljepoti razlicitosti, postovanju, ljubavi, toplini, stvaralastvu, povezanosti, zajednistvu s prelijepim ljudima – i s glazbenicima i s publikom i sa svim suradnicima festivala.

Zbog svega toga sam uvjerena da jedan dio onoga sto smo nazvali “Ethnoambient Salona – proslava kulturne raznolikosti” ipak ne prestaje i da ce iz toga nesto novo izrasti. Ta energija koju su svi ulagali u festival ne moze nestati, moze se samo transformirati. I rasti.

I vjerujem da je to tako … da nekad nesto sto toliko puno znaci treba pustiti da se oslobodi forme na koju smo navikli i da se dalje razvija…

Kako? Nema jednog odgovora na to pitanje. Pokazat ce ljudi (svi – na stotine i tisuce onih koji su na razlicite nacine bili dio festivala) u vremenu i prostoru u kojem svatko od nas zivi, razmislja, propituje, osjeca i djeluje…

“It’s the end of an era.” rekao je Ian A. kad smo mu javili odluku. Da, zavrsetak je, ali i pocetak.

Zato vas pozivam da ove godine na Gradini 22. i 23.7. ne tugujemo za necim sto nestaje vec da opet proslavljamo – nesto lijepo sto ce se tek stvoriti iz energije koju ste svi, zajedno s nama, stvarali i razvijali.

I jedina rijec s kojom mogu zavrsiti ovaj tekst je: Hvala.

I volim. Vas sve.

x

A.

Spiro at Ropetackle Arts Centre, Shoreham-by-Sea

Friday, April 24th, 2015

Jane Harbour. Alex Vann. Jason Sparkes. Jon Hunt.

Spiro.

Yes, back to those who create stories without saying a word.

Their concerts can help one to find out what collective trance can feel like under direction of the music that guides one towards…Balance.

On tour promoting a fabulous new album Welcome joy and welcome sorrow (Real World Records, 2015).

Ethnoambient Salona, Croatia – Celebration of Cultural Diversity

Thursday, September 25th, 2014

Hum, whistle, sing, dance, play and tell me of the rhythm of the waves on your beach, the shape and colour of the river that surrounds your home and the form and position of the stones in it.

Describe the paths around your neighbourhood that may have inspired the step patterns in the local dance as much as the wild animals in the region have done.

 

I will listen to you singing and imagining the mountains and hills around your hometown as your voice spreads around and I’ll know of the valley and the trees as they shaped the colour and depth of your voice. The sounds of the words and of your instrument will imitate the sounds of the Nature around you and I don’t need to know your language to perceive it.

 

Your body will tell the stories of the winds it knows from many generations back, your fingers dancing will show how your ancestors picked berries or weaved a fabric.

 

Your story is being sung and danced; you carry the wholeness of the Nature you know in you… Thank you for sharing, thank you for connecting and enhancing the beauty of diversity in which we all grow and enrich our lives.

 

Ethnoambient Salona

Monday, July 21st, 2014

 

Upravo sam otvoreni ruksak okrenula naopako i pustila da sadrzaj isklizi na pod.

Jednostavan nacin ciscenja svega sto je ovih dana ulazilo u ruksak i nakupljalo se jer je vrijeme za odvajanje vaznog i nevaznog bilo koristeno za druge, tada bitnije misli, osjecaje, susrete, dogadjaje. Na vrhu hrpe lezi foto aparat. Drugi put pronadjen. Prosle godine ostavila sam ga na pozornici za vrijeme tonske probe The False Beards jer sam u jednom trenutku primijetila da nesto treba napraviti vezano za njihov nastup i usmjerila svu pozornost na to. Tek desetak minuta prije pocetka koncerta primijetila sam da aparat nije u ruksaku.

Nadjen je na istom mjestu gdje je ostavljen, na rubu pozornice pored koje su tijekom tog vremena prosle stotine posjetitelja festivala Ethnoambient, na putu prema mjestima gdje ce se smjestiti.

Drugi put se isti zaborav dogodio na samom zavrsetku koncerta Kile u petak. Kartica se napunila, novu nisam uspjela odmah naci i izvukla sam mobitel kako bih snimila bendov naklon najljepsoj publici. Pola sata poslije, aparat je stajao na istom kamenu gdje je sam ga u zanosu ostavila. Stotine EA dusa prosle su pored njega. Ljudima ispunjenih srdaca ne pada na pamet uzeti stvarcicu koja je dio ljubavi nekog drugog. Prijatelj me u subotu pita kako mi se moze dogoditi da zaboravim na foto aparat. I on je fotograf i zna da je to prakticki nemoguce. I meni je nemoguce. Osim kad je EA festival u pitanju. Sve u i oko njega u mojem zivotu ima prednost.

Kad god Mojmir, Goran i ja govorimo da Ethnoambient Salona ima posebnu, divnu publiku, pitaju nas neki: a sto to znaci? Znaju osjecati glazbu, odgovaramo. Znaju biti svoji i dopustati drugima isto to, bez prosudjivanja. Znaju vaznost bogatstva raznolikosti, razlicitosti misljenja, osjecaja, ponasanja. Znaju voljeti, dodamo. Moze li se “znati” voljeti ili je to sposobnost otpustanja, odvajanja bitnog od nebitnog u svakome trenutku?

Cinimo sve sto mozemo da i mi i i glazbenici i publika tijekom festivala mozemo upravo tako razlucivati i samo se prepustiti darovima glazbe. Ove smo godine postavili ograde oko prostora gdje su se proteklih godina djeca igrala i skakutala, ne da bismo sprijecili djecu da se razigraju vec da bi njihovi roditelji mogli mirnije duse prisutvovati koncertu i da ne moraju strahovati hoce li netko od njih pasti i ozlijediti se. Djeca su ponovno nasla svoje mjesto, uz opustenije roditelje koji su ovaj put iz prvih redova mogli bezbrizno slusati i gledati koncerte, a da su im djeca na oku.

Iz prikrajka promatram kako se svo to sarenilo dusa promatra osmjesima. Tu i tamo netko pogleda u nebo i osmijeh na licu postane jos veci. Znaju i da, kakve god vremenske okolnosti bile, bit ce o.k. To nije publika koja kuka vec se u svim okolnostima snalazi najbolje sto moze. Oni iskusniji posjetitelji umiruju nove. Bilo je svakakvih okolnosti i svi smo nalazili rijesenja. ( http://blog.dnevnik.hr/oceana/2011/07/1629398949/a-sto-ako.html ). Oni, mi, vi… izblijede definicije i uloge, pretope se u zagrljaje i obnavljanje snage. “Ima li tu zarade?” pitanje je koje se sve rjedje provuce do nas jer nakon 17. godina odustaju i najuporniji u pokusajima da umom shvate nesto sto pripada sferi srca, proslavi zajednistva u raznolikosti, proslavi Zivota.

Bogatstvo koje svi zajedno dobijemo ovisi o pustanju uma da se ispuni prazninom i dopusti srcu da se prosiri bez naucenih definicija. Iznova se otkrivamo. Gradina i mi. Otpustamo i dopustamo.

Meni je najveci izazov prihvatiti da nas iz godine u godinu doceka sve manje biljnog zivota na Gradini. Prohodam etericnu tugu i otpustam da bih uvijek iznova vjezbala fokusiranje i zahvalnost na onome sto postoji. A toga je i dalje u obilju. Vidljivo prelazi u oku nevidljivo, ali je i dalje ondje i pruza mogucnost da jos vise prosirimo sposobnosti nasih osjetila. Ovdje. Tu. Mijenjamo se, rastemo, okupljamo se, dijelimo, sakupljamo i sirimo. Svi zajedno. Nova godina za mene pocinje nakon svakog festivala EA. I ove je godine sjajno pocela; toplinom, uzbudljivom mirnocom, pod zvjezdanim nebom u okruzenju divne EA obitelji. Hvala, Ljubavi.

 

 

 

Spiro – the wordless storytellers

Wednesday, April 23rd, 2014

 

The first time I heard the music of Spiro, a familiar tingling swept over my skin, inside and out. “They also know…”, I thought. Wordless comfort in the songs brimming with stories. My stories. Your stories. Their stories.

After a while, the same songs swooped in with different themes. Like a chameleon, they would match my inner state and complement my surroundings only to seamlessly begin a transformation and each time create a new topic, a new pathway to explore; parts of songs that maybe one time seemed to offer an enhanced relaxation background, the next time turn into a rush of irresistible energy that prompt me to dance with it or have a completely different inner visual experience, listening to a different story, a new movie in my head…

However, one song is excepted from this chameleonic playfulness.

For me, the “Yellow noise”, a song from the album “Kaleidophonica”, always brings one theme only: “arguing” with the Sun that, after many days of dusk at noon under multiple layers of heavy clouds, makes a sudden, loud entry and lures outside when I need to be inside!

After the first cheer on a visit from the life bearing shine, comes ignore button and then, as the tempting rays become more tenacious in unveiling all the possibilities that come with the sunny day, slight irritation slides in:

“Oh, now you appear! Just now when I have things to do inside!”

 

The long awaited fun friend all of a sudden becomes a nuisance that just wouldn’t stop with the excuses to get me out; the one that can’t be made angry and that keeps smiling and calling and seducing me out of my invented dutifulness and into…living in the moment.

Reckless abandon.

x

x

x

At the surrender point, while transforming from the human doing into a human being, the yellow is no longer experienced as a noise; it becomes warm, melodic light that nourishes all senses…

 

Yes, they do know.

They know how to allow.

Allow what? Well, it depends on the state of the one listening, or rather – watching and listening.

Spiro’s albums are wonderful wordless audio books yet experiencing them live is a treat of a special kind.

x

x

 

 

Photographs made during their concert at the Salisbury Arts Centre.

 

 

 

 

 

 

Womex in Thessaloniki

Thursday, October 25th, 2012

 

If one ever doubts the necessity of nourishing cultural diversity, if one ever thinks an uniformed world would be a good idea, one may only need a visit to Womex to be reassured.

 

Where else today can in one place one experience music (culture in general) enthusiasts from all around the World in various roles – from volunteers to professionals, from artists to those who do anything that those artists have opportunity to share their message.

 

Concerts, film screenings, discussions, soul-family reunions….

From Albanian polyphonic choir whose performance brought a purifying sound shower that particular night to vivacious Polish mazurka.

 

 

 p.s. Hover over each photograph to see the name of the performer(s).

 

This year Womex was held in a unique city of Thessaloniki in Greece. How much the site matters was palpable at every step. The warmth of climate spreads the hearts wide open as well – those of the locals and us, the visitors. I’ve been going to Womex since 1999 and this was one, if not the one, of my favourite editions.

Not only for the choice of artists that were presented but also for everything else that made our stay more pleasant than usual. Starting from the helpful locals who answer every question with a dedication and go that extra bit to help you with whatever you need, the most polite and cordial security professionals, the delicious food in restaurants where we felt like eating at our aunt’s and not some “this is business” establishments. The list is much longer yet have to mention one more “group” that usually has challenging reputation anywhere – the taxi drivers. According to our own experience they deserve a special praise in Thessaloniki.

All in all, being in one city for the first time and feeling so “home” contributed to the overall experience of Womex 2012.

“Womex is a lung. It is a place that we gather in to breathe, to replenish ourselves to go back refreshed. It is about music, but it is about a lot more than that. It is a shared community of ideas, values and ideals…”. This statement from Lemez Lovas at the closing ceremony on Sunday, the last day of Womex, describes what Womex means to so many of us.

 

Here are also a few snapshots of the fair:

Photo Gallery

p.s. The song is by Kristi Stassinopoulou and Stathis Kalyviotis

 

Zuzana

Monday, May 23rd, 2011

The first time we met was in Ian’s garden in London. She was climbing a tree, working with the playful branches and helping them to stay healthy and beautiful in all that living in the city involves. I first looked at the tree and then at her. Once I was convinced the tree was safe I gave her full attention.

It was one of those „we’ve must have met before“ feelings that got stronger when I heard her singing and playing mbira.

What is a British girl of Czech descendants doing with a traditional instrument from Zimbabwe?  Whatever your heart allows – would be an appropriate short answer. The longer one would be: proving that one’s soul is not bound to current geographical or historical boundaries.

After falling in love with mbira sound she spent some time in Zimbabwe learning from the masters of mbira playing, participating at their rituals, creating even stronger connection with that simple yet powerful instrument.

An instrument is just a tool, asleep piece of creation until taken into the right hands when its latent energies are awaken.

And Zuzana’s hands on mbira and her voice do exactly that – awaking listener’s with open hearts, reminding them of other realities of our multi dimensional living.

Surely, the latter can also be achieved just by standing by a tree, painting, dancing or in many other different ways – we are blessed with possibilities and a combination of friends ( i.e. family members we choose through life), a tree and music happens to be an excellent one.

WOMEX 2010 Copenhagen

Wednesday, November 3rd, 2010

Danyèl Waro

Dobet Gnahore

Fatoumata Diawara

Mercedes Peón

Desert Slide

Mercedes Peon at WOMEX 2010, Copenhagen

Wednesday, November 3rd, 2010

Womex 2010 Awards

Sunday, October 31st, 2010