Ethnoambient Salona finale

Written by Antonia on June 21st, 2016

Nesto sasvim osobno…

O Ethnoambientu je rijec…

Mislila sam da sam u proteklih mjesec, dva sve “odtugovala” u privatnosti ovog zelenog otoka i onda krenu razgovori s drugima i privatne poruke, sve od ljudi koji su visegodisnji sudionici ili posjetitelji festivala i… shvatim da ce “ciscenje i otpustanje” potrajati jer obavijest o tome da je ovo posljednji EA tek ovih dana dolazi do ljudi… Htjela sam sve ranije obavijestiti i to “prigodnim tekstom”, ali u gotovo dva mjeseca koliko je proslo od odluke da ovo bude posljednji Ethnoambient Salona nisam uspjela napisati suvisao “prigodan” tekst, a da nije ispadao previse… Sve. Too much.

Cesto su mi neki (pri)govorili da sam previse emotivna kad je rijec o EA… da mi je Ethnoambient zamijenio dijete. Mozda. Da sam nerealna / pretjerani idealista. Mozda. Da zivim u svojem svijetu. Slazem se…

Kako god, I am not the only one i zbog toga ovo pisem za ostale idealiste, Livingstone, filozofe, vjecne studente zivota koji su previse “ovakvi” i premalo “onakvi” i rijetkima po mjeri, neumorne istrazivace, zene s previse “muske prodornosti” i muske s previse “zenske suptilnosti”, one kojima su korijeni “naopacke, u nebesima” i koji grade kule u pijesku i u zraku i propituju nauceno i sire granice i postuju i vole Zivot… a s cijim sam se osmjesima susretala na Gradini…

Dragi svi, ovaj devetnaesti ujedno je i posljednji Ethnoambient Salona i zavrsavamo priblizno kako smo i poceli – s glazbenicima iz Hrvatske koji su s nama bili i prvih godina i sa Seckouom koji je na Gradini kao doma. Kruznica…

Mojmir, Goran i ja vec neko vrijeme preispitujemo nase namjere, ideje, zelje i mogucnosti vezane za festival kao i njegovu potrebu za postojanjem u ovom obliku danas.

Mojmir je festival pokrenuo 1998.g. zeleci otvoriti platformu za razvijanje glazbe koju je volio i s kojom je zivio. S obzirom da je on ipak prvo glazbenik i izvodjac i vizionar, trebao mu je netko tko ce;

a) shvatiti i podrzati ideju – Spiro iz Doma kulture “Zvonimir” u Solinu, a zatim i Grad

b) vizije spustiti na zemlju – Goran Cvok ( raspolaganje financijama itd. itd.,)

c) ideje poslagivati u programsku cjelinu i razvijati medjunarodnu poveznicu – “pisalica” ovih redaka koja im se pridruzila 2000.g.

Festival je postao dio naseg zivota i nasa obitelj. Iako sam festival traje samo dva ili tri dana u godini, u nasim zivotima trajao je cijelu godinu.

Goran je pratio natjecaje, ispunjavao formulare, dogovarao tehniku, rjesavao kompleksne jednadzbe raspodjele sredstava – kada i koliko, a pogotovo “kako” kad nekome nesto treba rezervirati ili platiti (od avionskih karata nekoliko mjeseci unaprijed do smjestaja i hrane na dan nastupa). Mojmira smo posljednjih godina pustali na miru koliko god smo mogli, ali na njemu je bila najveca obaveza, ona koja drugima nije toliko vidljiva i opipljiva osim nekoliko dana prije festivala. U mojem programskom dijelu, prijave, prijedlozi, molbe stizale su svaki dan, cijelu godinu. Prvih godina postom, a zatim e-mailovima. I danas u mojem “inbox-u” stoji na stotine neotvorenih poruka iz jednostavnog razloga – raspolozivost vremena. Otvoriti jednu posiljku, bila ona u obliku paketica ili e-maila ne znaci samo procitati napisane recenice vec i poslusati pjesme, otvoriti se svijetu koji se nudi, osjetiti u kakvom je mogucem odnosu s namjerom festivala, srcima publike, s Gradinom… Ako koza na ruci, vratu ili ledjima reagira ide se dalje… Koja im je osnovna poruka? Cime hrane svoje stvaralastvo? Kako ce se taj band uklopiti s onim drugim/a prve ili druge veceri ili cijelog festivala? Mozda je za neku od sljedecih godina? Mozda ih mogu nekom drugom festivalu preporuciti? Ako jesu na nas ove godine, stanu li svi u nas improvizirani backstage na Gradini? Ta i mnostvo slicnih pitanja nastavljala su se i kroz daljnje, dublje upoznavanje umova i srdaca tih glazbenika, kreativaca i njihovih agenata… kroz dopisivanje, telefonske razgovore, poslagivanje datuma i financija. Ili obratno – prvo kroz susret s bendom na koncertima ili na sajmovima tipa Babel Med ili Womex. Ponekad je zatim i slijedilo kontaktiranje managera i organizatora drugih festivala u Europi da se ispita mogucnost suradnji i smanjenja putnih troskova glazbenika itd., itd. Tijekom godina obujam posla se povecavao, ( a i ideje: netko ce se prisjetiti i eko-etno sajma u samim pocecima ; )…) kao i osjecaj odgovornosti, a nase mogucnosti, vremenske i energetske nisu uvijek rasle u skladu s onim sto smo mi mislili da je potrebno za EA.

Neke smo ideje ostavljali, neke transformirali i “ono nesto” vuklo nas je dalje. Kako “to nesto” definirati, a da se ne ode u banalnost ili pretjerane emocije? Tesko. Izrazi “proslavljanje kulturne raznolikosti”, “vjera u opcu dobrobit, radost, ljubav prema zivotu, povezanost nadahnuca, svijest, tolerancija” i sl. vjerojatno zvuce kao cliche za vecinu osim za vas koji ste znali slusati tisinu i osjetiti dubine i koji ste stajali u publici dok se s pozornice sirio zvuk tisucama kilometara udaljenih rijeka i spajao se s Rikom, miris bilja s jos udaljenijih planina stapao se s majcinom dusicom i ruzmarinom podno Kozjaka i Mosora, toplina ljudi i zemlje s udaljenih prostora diljem svijeta sljubljivavala se s kamenom i zemljom na Gradini i sirila oko nas… Nazivi zemalja i kontinenata i starosti kultura spajale su se u jedno. Ljudi koji su ih donosili i prenosili bili su dragulji kojima ste davali svjetlo i toplinu da zasjaje jos jace, da se sire, preoblikuju, prenose dalje i jos vise osvjestavaju ljepotu u razlicitosti. Po onome kako je poslije vecina tih glazbenika i komentirala svoj dozivljaj Gradine i publike – tako su se i oni osjecali…

Koliko god su se situacije u nasim osobnim zivotima mijenjale tijekom godina, trudili smo se da to sama ideja i festival ne osjete.

Medjutim… U posljednje vrijeme Mojmir, Goran i ja poceli smo osjecati (u stvari, razumski dio naseg EA trojca poceo je shvacati – onom emotivnom trebalo je malo duze da prihvati cinjenice ; ) ) da, koliko god se trudili, festivalu vise nismo u stanju osigurati ono sto mislimo da zasluzuje.

Za mene je svih ovih godina EA bio centar svijeta u kakvom zelim zivjeti – u ljepoti razlicitosti, postovanju, ljubavi, toplini, stvaralastvu, povezanosti, zajednistvu s prelijepim ljudima – i s glazbenicima i s publikom i sa svim suradnicima festivala.

Zbog svega toga sam uvjerena da jedan dio onoga sto smo nazvali “Ethnoambient Salona – proslava kulturne raznolikosti” ipak ne prestaje i da ce iz toga nesto novo izrasti. Ta energija koju su svi ulagali u festival ne moze nestati, moze se samo transformirati. I rasti.

I vjerujem da je to tako … da nekad nesto sto toliko puno znaci treba pustiti da se oslobodi forme na koju smo navikli i da se dalje razvija…

Kako? Nema jednog odgovora na to pitanje. Pokazat ce ljudi (svi – na stotine i tisuce onih koji su na razlicite nacine bili dio festivala) u vremenu i prostoru u kojem svatko od nas zivi, razmislja, propituje, osjeca i djeluje…

“It’s the end of an era.” rekao je Ian A. kad smo mu javili odluku. Da, zavrsetak je, ali i pocetak.

Zato vas pozivam da ove godine na Gradini 22. i 23.7. ne tugujemo za necim sto nestaje vec da opet proslavljamo – nesto lijepo sto ce se tek stvoriti iz energije koju ste svi, zajedno s nama, stvarali i razvijali.

I jedina rijec s kojom mogu zavrsiti ovaj tekst je: Hvala.

I volim. Vas sve.

x

A.

 

Comments are closed.