Ethnoambient Salona

Written by Antonia on July 21st, 2014

 

Upravo sam otvoreni ruksak okrenula naopako i pustila da sadrzaj isklizi na pod.

Jednostavan nacin ciscenja svega sto je ovih dana ulazilo u ruksak i nakupljalo se jer je vrijeme za odvajanje vaznog i nevaznog bilo koristeno za druge, tada bitnije misli, osjecaje, susrete, dogadjaje. Na vrhu hrpe lezi foto aparat. Drugi put pronadjen. Prosle godine ostavila sam ga na pozornici za vrijeme tonske probe The False Beards jer sam u jednom trenutku primijetila da nesto treba napraviti vezano za njihov nastup i usmjerila svu pozornost na to. Tek desetak minuta prije pocetka koncerta primijetila sam da aparat nije u ruksaku.

Nadjen je na istom mjestu gdje je ostavljen, na rubu pozornice pored koje su tijekom tog vremena prosle stotine posjetitelja festivala Ethnoambient, na putu prema mjestima gdje ce se smjestiti.

Drugi put se isti zaborav dogodio na samom zavrsetku koncerta Kile u petak. Kartica se napunila, novu nisam uspjela odmah naci i izvukla sam mobitel kako bih snimila bendov naklon najljepsoj publici. Pola sata poslije, aparat je stajao na istom kamenu gdje je sam ga u zanosu ostavila. Stotine EA dusa prosle su pored njega. Ljudima ispunjenih srdaca ne pada na pamet uzeti stvarcicu koja je dio ljubavi nekog drugog. Prijatelj me u subotu pita kako mi se moze dogoditi da zaboravim na foto aparat. I on je fotograf i zna da je to prakticki nemoguce. I meni je nemoguce. Osim kad je EA festival u pitanju. Sve u i oko njega u mojem zivotu ima prednost.

Kad god Mojmir, Goran i ja govorimo da Ethnoambient Salona ima posebnu, divnu publiku, pitaju nas neki: a sto to znaci? Znaju osjecati glazbu, odgovaramo. Znaju biti svoji i dopustati drugima isto to, bez prosudjivanja. Znaju vaznost bogatstva raznolikosti, razlicitosti misljenja, osjecaja, ponasanja. Znaju voljeti, dodamo. Moze li se “znati” voljeti ili je to sposobnost otpustanja, odvajanja bitnog od nebitnog u svakome trenutku?

Cinimo sve sto mozemo da i mi i i glazbenici i publika tijekom festivala mozemo upravo tako razlucivati i samo se prepustiti darovima glazbe. Ove smo godine postavili ograde oko prostora gdje su se proteklih godina djeca igrala i skakutala, ne da bismo sprijecili djecu da se razigraju vec da bi njihovi roditelji mogli mirnije duse prisutvovati koncertu i da ne moraju strahovati hoce li netko od njih pasti i ozlijediti se. Djeca su ponovno nasla svoje mjesto, uz opustenije roditelje koji su ovaj put iz prvih redova mogli bezbrizno slusati i gledati koncerte, a da su im djeca na oku.

Iz prikrajka promatram kako se svo to sarenilo dusa promatra osmjesima. Tu i tamo netko pogleda u nebo i osmijeh na licu postane jos veci. Znaju i da, kakve god vremenske okolnosti bile, bit ce o.k. To nije publika koja kuka vec se u svim okolnostima snalazi najbolje sto moze. Oni iskusniji posjetitelji umiruju nove. Bilo je svakakvih okolnosti i svi smo nalazili rijesenja. ( http://blog.dnevnik.hr/oceana/2011/07/1629398949/a-sto-ako.html ). Oni, mi, vi… izblijede definicije i uloge, pretope se u zagrljaje i obnavljanje snage. “Ima li tu zarade?” pitanje je koje se sve rjedje provuce do nas jer nakon 17. godina odustaju i najuporniji u pokusajima da umom shvate nesto sto pripada sferi srca, proslavi zajednistva u raznolikosti, proslavi Zivota.

Bogatstvo koje svi zajedno dobijemo ovisi o pustanju uma da se ispuni prazninom i dopusti srcu da se prosiri bez naucenih definicija. Iznova se otkrivamo. Gradina i mi. Otpustamo i dopustamo.

Meni je najveci izazov prihvatiti da nas iz godine u godinu doceka sve manje biljnog zivota na Gradini. Prohodam etericnu tugu i otpustam da bih uvijek iznova vjezbala fokusiranje i zahvalnost na onome sto postoji. A toga je i dalje u obilju. Vidljivo prelazi u oku nevidljivo, ali je i dalje ondje i pruza mogucnost da jos vise prosirimo sposobnosti nasih osjetila. Ovdje. Tu. Mijenjamo se, rastemo, okupljamo se, dijelimo, sakupljamo i sirimo. Svi zajedno. Nova godina za mene pocinje nakon svakog festivala EA. I ove je godine sjajno pocela; toplinom, uzbudljivom mirnocom, pod zvjezdanim nebom u okruzenju divne EA obitelji. Hvala, Ljubavi.

 

 

 

 

Comments are closed.